Gromada kao od brda odvaljena. Odvaljena od kučkih brda. Ustremila se ka nebeskim visinama i Gospodu. Sa sobom nosi Markovu poruku koja opominje i koja grižu savjesti budi ako smo ljudska stvorenja, ako smo ljudi, pred ovim spomenikom, čovjek naprosto zadrhti od grozote, od nedjela koje je počinio vojvoda Mirko, a spomenik ovjekovječio.
Spomenik izaziva mnoštvo prizora, mnoštvo priviđenja, koja su, u stvari, odraz stvarnih slika iz prošlosti. Prvo priviđenje čovjek ne voli ni u snu da odsanja. To je, u stvari, priviđenje majke jadajke sa kolijevkom i djetetom probodenim u njoj. Probodeno dijete krvavim Mirkovim nožem, topla krv djeteta sliva se niz majčina leđa, niz noge, ostavljajući za sobom krvavi trag uz kučke uzbrdice i nizbrdice.
Drugo priviđenje ili prizor još je groznije i neprijatnije. Na spomeniku se ocrtava Mirkov lik kako izdaje naredbu: „Zakoljite sva muška i ženska čeda u kolijevkama da se utre trag Kučima”, zar to ljudi moji nije genocid?!
Svaki Kuč je utuvio u svojoj svijesti da se ovo djelo (nedjelo) jedino može nazvati genocidom. Uzaludna su naklapanja i zanovijetanja nazovimo istoričara i dvorskih piskarala koji se upinju iz petnih žila da dokažu da se pohara nije ni dogodila. To je narodski rečeno trabunjanje i mlaćenje praznom slamom. Za autore ovakvih naklapanja, Rovinski kaže da su to ljudi koji su se utrkivali ko će prije celunuti Gospodareve opanke.
Na spomeniku se za tili čas pojavljuje slika, odnosno, priviđenje u liku iznemoglog i bolesnog starca, kojemu obijesni Mirkov vojnik odrubljuje glavu. Ima li šta gnusnije i nečovječnije nego se junačiti i zlo iskaljivati na bolesnom i nemoćnom. To prevazilazi sve bezobzire bezobzirnih ljudi. Takvima tragovi smrde nečovještvom.
Gledajući spomenik prisjećam se konstatacije Gerhorda Gezemana, poznatog njemačkog karakterologa, antropologa, filozofa. On u svojoj knjizi „Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca” primjećuje: „Vojvoda Mirko je tada zakonačio u kući sa svojom pratnjom, u kući čovjeka koji mu je odveo vojsku skrovitim putem u tvrđavu Medun. Tom istom čovjeku, vojvoda je naredio da mu se kuća opljačka. I sam je uzeo srebrno oružje, pušku, sablju i kajas na kome je visila koju je Sveti Petar poklonio njegovom dedi. Opljačkao je dakle kuću u kojoj je spavao, u kojoj je jeo so i hleb (str. 68). Prisjećam se dalje, i sledećih riječi Gezemana: „Cetinje je čak zabranilo svojim podanicima ženidbu iz Kuča, čime se htjelo udariti na čast i soj kučkog plemena. Ko je imao ženu iz Kuča, mogao je bez ikakve presude da je otjera (str. 69). Toliko o Mirku o vlasti sa Cetinja, odnosno, o njihovom odnosu prema Kučima.
Spomenik, nebo i Gospod su u vječitoj komunikaciji, u vječitom razgovoru. Spomenik nebu i Gospodu poručuje: „Zabrani, o nebo, o naše plavo nebo, poharnicima da njihove duše plove nebesima. A ti dragi Gospode, takve pošalji u pakao i da im duša u paklu gori. I neka gori kad su takvi, kad su svakakvi, kad su nikakvi. Nebo i Gospod u isti mah potvrdno klimnuše glavom.
Spomenik, prije svega, svojim krstom ima snažnu i vječitu poruku. Putniče i namjerniče, prekrsti se i zamoli Boga da svojim sveopštim autoritetom proglasi zabranu činjenja ovakvih djela (nedjela) na cijeloj ekumeni. A ti Kuču, pomoli se i zakuni Gospodu, da ni slučajno nećeš učiniti takvo nepočinstvo, takvo zlodjelo. Kučima priliči samo dobročinjenje, a ko udari na dobročinitelja taj čini veliki grijeh. Takav se grijeh nikada ne zaboravlja. Ovo spomeničko zdanje stalno će podsjećati kučka pokoljenja, i ne samo kučka, na nezaborav. Ko zaboravlja, taj ne pamti, a ko ne pamti, ne pripada ljudskom rodu.
Dok stojim pred ovim monumentom, kao vojnik u stroju, moju pažnju probudiše i druga spomenička zdanja, koja vječito stanuju na Orljevu, na kučkom Olimpu. Tu je spomenik glasitom junaku i heroju fundinske bitke Novaku Miloševu, koji je sabljom otimao slobodu od turskih zavojevača. Ovdje je i spomenik borcima koji ugradiše svoje kosti u veliko i grandiozno zdanje koje zovu Sloboda. I samo Orljevo je monumentalni spomenik koji podsjeća na slom turske niz njegove ambise i grede.
I tako, na jednom mjestu četiri spomenika. Tri spomenika su podsjećanje na pozitivne uzore, na uzore koji ukazuju kako se ostvaruju istinske ljudske vrijednosti, istinski ljudski ideali. Ovaj najnoviji, ovaj najmonumentalniji, svom svojom silinom, pokazuje kako se ne treba ponašati, kako ne treba svoju braću uništiti i satirati.
Ovaj spomenik je upravo monumentalan po tome što opominje ljude, što opominje pokoljenja da ne idu stranputicom, da ne idu u zloću i nepočinstvo. Sve ovo sadržano u poruci Marka Miljanova: „Ne udri brata Srbina, Crnogorče”. I tako Marko Miljanov svim svojim autoritetom i gnjevom opominje da je bratoubilaštvo najneljudskiji i najmorbidniji čin koji ljude može zadesiti na zemljinom šaru.
Udaljavam se od spomenika stopu po stopu po taktu „Marša na Drini”. Ovo nije, naravno, udaljavanje za zaborav. Ovaj spomenik je već kodiran u kori velikog mozga Kuča. Kuči ga neće zaboraviti. Nosiće ga u svojoj svijesti dok traje ekumena. A trajaće ekumena za sva vremena.
Uskoro će biti postavljen spomenik vojvodi Mirku Petroviću. Govori se da će svojom veličinom i grandioznošću nadmašiti sve spomenike u Crnoj Gori. Tako su planirali vlastodršci. Međutim, sasvim sam siguran da će ga ovaj spomenik na Orljevu činiti beznačajnim i nevidiljivim. Ko se jednom obruka i ocrni, taj mu sramotni žig ostaje za sva vremena.
Duboko sam zamišljen i onespokojen. Komove ne mogu jasno uočiti jer mi suza onemogućuje jasan pogled. U ušima mi odzvanja prekorna pjesma od koje su odjekivala tvrda kučka brda:
„O Mirko, Mirko/Rđa te ubila/Zbog čega Kučka gora/Nije ti mila/Zbog čega tvoj mač/Na nejač sinu/I kučkoj ženi/Obuče crninu/Da sa kukavicama druguje/I vječnu tugu tuguje”
Novo Vujošević